Sjedim sama u sobi..Oko mene nikoga nema.Svira jedna tužna pjesma.Prisjećam se svega..Više ne osjećam ni tugu,ni gorčinu,ni jad,ni bijes..Nema osjećaja.Nekad je bilo drugačije.. Bila sam sretna..Pitam se tko me učinio ovakvom..Pretpostavljam da znam odgovor.Nebitno.Idem dalje...Svaki dan sjetim se njega ponekad ga sretnem no sad samo prođemo jedno pored drugog,tek samo izustimo pozdrav,ništa više.Uzalud vrtim film unazad,to me samo čini nesretnom.Pokušavam sakrit te negativne osjećaje i moram priznat ide mi.No ponekad pomislim kako bi bilo da nisam upoznala sve te ljude,da živim negdje drugdje da li  bi  mi bilo bolje? Neznam i ne želim znati...Ali ne želim ni živjeti u zabludi...Oko mene ljudi nisu sretni...Pokušavam im biti oslonac ali uzalud.Više ne uspijevam biti sretna,samo prividno za publiku.Pljesak ne izostaje gotovo nikad,to me čini ponosnom ali samo na kratko...

Hladno je...Vani pada kiša..Nakon dugo vremena opet pišem..Mnogo toga me muči..Puno problema,malo rješenja..Oko mene nitko nije sretan.Ja još manje.Nekad sam bila sretna ,danas su mi jedini poznati osjećaji tuga,jad i bijes..Ponekad me obuzme osjećaj sreće,ali to je sadmo privid da me ne pitaju ništa.Od naizgled sretne djevojčice  postala sam živčana osoba,kojoj su najpoznatiji osjećaji tuga,bijes i jad.Pomalo depresivno i nadasve ružno zvuči,ali tako nažalost jest.Sjetim se svega,sretnih dana,bezbrižosti no toga više nema.Sad odlazim,nestajem u nedogled sama bez ikog..

Bilo je podne na trgu cvijeća

mi smo započeli našu priču.

Tada smo rekli nikad rastati nećemo se.

Odmahnuli rukom na brige i probleme.

Danas nebi ni Bogu priznali da već odavno

sve  u vodu palo je.Svatko od nas sad mirno kaže,

da onoga dana i vrijeme stalo je.

Kako je dobro vidjeti vas opet,kaže ona pjesma stara

i staviti ruke na vaša ramena.

Kao nekad da zagrlimo se nježno za ona

dobra stara vremena.

Stvarno sam htjela sresti vas opet

sa istim smješkom  na usnama vašim.

Pričajte o kiši,o bilo čemu,al ne pričajte o sebi

još toga se bojim.

Nek sam prokleta ako i danas postoji način

da objasnim sebi,al ne želim to

jer sve mi se čini,da ni vi,pa ni ja

to shvatili nebi.

For all my friends...

From heart....

ODAVNO ME VIŠE NI NE PRIMJEĆUJEŠ...

ŽELJE SU POSTALE UGAŠENI PLAMEN,KOJI JE NEKAD PLAMTIO SVOM

SNAGOM...SVE JE NESTALO....ALI,MI SMO TU..

NO KAO DA I NISMO...KAD ME SRETNEŠ,POZDRAVA NEMA...NI POGLEDA...

ONOG POGLEDA ZBOG KOJEG SAM PREŽIVLJAVALA DANE...SVE BIH DALA DA

SI TU..PORED MENE..KAD JE HLADNO DA ME ZAGRLIŠ..ALI ODAVNO VEĆ

NEMAM TE...TI IMAŠ NJU...TAJ ZAGRLJAJ TOGA DANA..TE VEČERI...

SHVATILA SAM SVE....SUVIŠNA SAM....TI SI SRETAN....NEKA ...JA  ĆU DALJE

SAMA ...OSTAT ĆEŠ MI U SJEĆANJU....VOLJET ĆU TE...NIJEDAN DRUGI

NEĆE MI BITI KAO ŠTO SI MI BIO TI...NEOSTVARENA ŽELJA MOGA ŽIVOTA .....

PONEKAD POŽELIM BITI NETKO DRUGI....IMATI NEKI DRUGI ŽIVOT...BITI SRETNIJA..NO NEMOGUĆE....TO SE NEMOŽE OSTVARITI..IZ DANA U DAN MUČE ME ISTE STVARI....KOŠMAR U GLAVI...NE VIDIM IZLAZ,POLAKO LUDIM.NI POMISAO NA NJEGA ME VIŠE NE USREĆUJE...ON JE SRETAN....IMA NJU...VIDJEVŠI NJIHOVU SREĆU TOGA DANA,ZNALA SAM DA SAM NULTI FAKTOR U NJEGOVOM ŽIVOTU...NA MOJU NESREĆU NE IZLAZI MI IZ GLAVE....OKO MENE LJUDI SRETNI SU,I VOLE SE A JA MORAM DA GA ZABORAVIM....NEMOGU....NEMA MI TKO POMOĆI,MA NI NE TREBA....NEKAD ME JE IMAO TKO SASLUŠATI A SAD,TA OSOBA IMA SVOJ ŽIVOT I DRAGO MI JE ZBOG NJE...BOŽE KOLIKO JOŠ MORAM PREŽIVJETI DA BI BILA SRETNA? ILI JA TO NEMOGU BITI...MA NEZNAM ....AL JEDNO ZNAM ...BEZ NJEGA NEMOGU,A MORAT ĆU ....

NEDAVNO SAM IH SRELA...SVOJE STARE PRIJATELJICE...ISTE SU...NISU SE PROMIJENILE...TO MI JE JAKO DRAGO.NADAM SE DA ĆE TAKO I OSTATI.IAKO NAPOLA RASPADNUTO DRUŠTVO ,NEKI OD NAS S NJIMA SU U DOBRIM ODNOSIMA...PONEKAD ME RASTUŽI SVE TO,AL ONDA ZAHVALIM BOGU, DA UOPĆE KAD IH VIDIM KOMUNICIRAM S NJIMA.

IMAM DRUŠTVO OKO SEBE,ALI NISAM IH ZABORAVILA...PONEKAD KAD SAMA PROŠETAM ULICAMA GRADA ,SITNICE ME PODSJETE NA PROŠLA VREMENA,VREMENA KOJA SAM PROVELA S NJIMA..JOŠ U PARKU STOJI KLUPA GDJE SMO SE SASTAJALI...BILI SU TO DANI...SAD JE SVATKO KRENUO SVOJIM ŽIVOTOM.

NIŠTA VIŠE NEĆE BITI KAO TAD...

STVARNO ...VIŠE NI SAMA NEZNAM KAKO I ŠTO...KAO DA SAM PROKLETA....IZ DANA U DAN GLEDAM KAKO GUBIM DRAGE LJUDE..I TAMAN KAD POMISLIM SVE JE SUPER,NEŠTO ISKRSNE...A ONDA OPET SVE PO STAROM...IAKO VEĆ NAVIKLA,NEMOGU SE POMIRIT SA ČINJENICOM DA JE SVE U KRATKOM VREMENU OTIŠLO K VRAGU..BILO JE NAZNAKA ...ALI NISAM TO HTJELA SEBI PRIZNATI...BILO ME STRAH....A SAD,SAD VIDIM DA SE TO KAD-TAD MORALO DOGOGDIT I DA POVRATKA NEMA...IAKO MI TVRDE DA SVE MOŽE BITI KAO NEKAD,UVJERENA SAM DA NEMOŽE.SVATKO PA I JA, DOBRO ZNA DA KAD SE NEŠTO SRUŠI,MOŽE SE PONOVNO IZGRADIT,ALI TO VIŠE NEĆE IZGLEDATI ISTO.TAKO JE I S NAMA,RASPALO SE SVE...I AKO SE IKAD PONOVNO OKUPIMO NEĆE BITI KAO ŠTO JE BILO..

BILO KAKO BILO, JA IH PUNO VOLIM I ONE SU MI BILE

I OSTAT ĆE NAJBOLJE, BEZ OBZIRA NA SVE..I  NE,NISAM NAŠLA NOVO

DRUŠTVO,NAPROTIV OSTALA SAM SAMA.....

ZAŠTO? ZAŠTO JE ŽIVOT TAKO OKRUTAN?DONEDAVNO SMO BILI NAJBOLJA EKIPA...ZAJEDNO SMO BILI SLOŽNI,I VIŠE NEGO NAJBOLJI...NO ONDA....DOŠLO JE VRIJEME KAD SE SVE OKRENULO NAOPAKO...VIŠE SE NE DRUŽIMO ZAJEDNO,NE IZLAZIMO ZAJEDNO....IMAM PRIATELJA,HVALA BOGU DOSTA...ALI NITKO MI NEMOŽE ZAMIJENITI NJU...BILA MI JE NAJBOLJA PRIJATELJICA...NO ONDA ``PREOTELA`` MI JU JE CURA KOJU SMO SATIMA ZNALE TRAČATI...NO I MNOGO DRUGIH STVARI SE PROMIJENILO...SAD VIŠE NEMAM NIKOG ...SKORO...SAMA ŠETAM ULICAMA ,I SA SMJEŠKOM NA LICU PRISJETIM SE KAD SMO SVI ZAJEDNO ŠETALI GRADOM I ZEZALI SE....A SAD ...OSTALA SAM SAMA....NO PAMTIT ĆU NJEN KOMENTAR KOJI ME NI VIŠE NI MANJE RASTUŽIO...

JEDNOM SMO REKLI: UVIJEK ĆEMO BITI NAJBOLJI.NISMO ODRŽALI OBEĆANJE.NEDAVNO JE SVE PALO U VODU.TUGA SE SKUPILA.POVREMENO SUZA NAVIRE NA OKO,A NADA U SRCU JOŠ UVIJEK TINJA.IMA LI JE?-PITAM SE.A ONDA,SHVATIM DA NEMORAM TRAŽITI ODGOVOR.NADA JE UMRLA,OVAJ PUT NIJE ZADNJA OSTALA.MNOGO DRAGIH LJUDI VELIKOM BRZINOM JE NESTALO IZ MOG ŽIVOTA. IZNEVJERILI SU ME.TEK PONEKAD SE JAVI SJEĆANJE NA SVE LIJEPO ŠTO JE BILO.TAD ME OBUZME ONAJ OSJEĆAJ SREĆE KOJI UBRZO NESTANE.PITAM SE KAKO DALJE? NOĆ MI JE NAJGORA.....KAD SVI SPAVAJU JA SAM BUDNA.RAZMIŠLJAM O MILIJUN STVARI.MNOGOČEGA SE MORAM ODREĆI..TO MI TEŠKO PADA..UVIJEK ĆU PAMTITI DANE KAD SMO BILI NAJBOLJI....GRADILI SMO KULU OD KARATA KOJA SE SRUŠILA. TAKO JE VALJDA MORALO BITI,ŠTETA JER BILI SMO JEDNOM NAJBOLJI...

AZURNO NEBO ČEKAMO ZORU,

PAR MLADIH GOLUBICA

NASMIJEŠENA SU IM LICA

I POSLIJE MNOGO

RAZMIRICA MOM SRCU DRAGA SLIČICA.

ZAJEDNO SMO MOMKE GLEDALE.

ZAJEDNO GRADOM ŠETALE

PRAVILE SE DA SMO VAŽNE

SANJALE SMO SNOVE NAJLJEPŠE

HEJ PRIJATELJICE,GDJE SU NAŠI SNOVI OSTALI...

A SVE SMO MI KAO PTICE SELICE SVAKA

SVOME JUGU ODLETI ,PA I MI...